Postaje križnoga puta naslikane su 1750. Ulja na platnu u okvirima, četvrtastog oblika 67 cm visoke i 109 cm široke, blagoslovio je 8. kolovoza te godine o. Antun Tombeković, student teologije. Budući da je od 14 slika, u potonjih 50 godina, bilo sačuvano 9 (1, 2, 3, 4, 5, 10, 11, 12. i 14) o. Marijan Mikić dao je izraditi 5 postaja križnoga puta, koje su „dobro obnovljene te su obješene na hodniku uz južni zid lađe“. Budući da se križni put nije obavljao u samostanskoj crkvi na imendan bosanskog ili đakovačkog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera 18. ožujka 1855. pater gvardijan Marko Klassanović ponovo je, po zapisu kroničara Franjevačkog samostana, „uspostavio križni put koji je od davnine bio napušten u samostanskoj crkvi“.

Pobožnost križnog puta (lat. via crucis; via dolorosa: bolni put) u Katoličkoj crkvi pobožnost je na spomen Isusove muke. Obavlja se tako što se 14 označenih, naslikanih ili sagrađenih postaja obilazi jedna za drugom (od mjesta osude do mjesta razapinjanja na križ, odnosno polaganja Isusova mrtva tijela u grob) uz meditaciju i molitve.U današnjem je obliku križni put nastao u XII. stoljeću, u doba križarskih ratova, kada je više vjernika hodočastilo u Jeruzalem. Za one koji to nisu mogli, franjevci su u 14. stoljeću podizali „križne putove“ po Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Pobožnost se ubrzo proširila po cijelom svijetu.